Bol – Šta nam sve govori, činjenice koje ne smijemo zanemariti

Bol je simptom bolesti. Praćen osjećajem straha i životne opasnosti, za čovjeka je nesumnjivo najneugodniji doživljaj. Zbog toga je čovjek pojam bola proširio da bi označio tešku žalost i patnju. “Duša me boli”, kaže se u narodu.

Bol prati čovjeka čitavoga života. Rođenje je praćeno bolom, smrti često prethodi bol, čitav život ispunjen je razdobljima povremenoga bola. I riječ bolest u našem jeziku potječe od riječi bol, koja je uvijek smatrana osnovnim znakom bolesti.

Unatoč tome bol je saveznik čovjeka: upozorava na opasnosti koje prijete tijelu i javlja se uvijek kada se tkivo ošteti, na bol čovjek reagira nehotično (reflektorno), da bi odstranio uzrok koji je izazvao oštećenje. Na primjer: kad bismo sjeli na vrući predmet, bol bi nas prisilio da ustanemo. Ako bismo predugo ležali samo u jednom položaju tijela, bol bi nas prisilio da se okrenemo, a promjenom položaja tijela sprečavamo oštećenja koja nastaju nedovoljnom cirkulacijom krvi u koži zbog dugotrajnog pritiska.

Bol u unutrašnjosti tijela prisiljava bolesnika da traži liječničku pomoć. Mnogi su ljudi ostali živi samo zato što je bol pravovremeno najavio ozbiljnu bolest i tako omogućio hitnu liječničku pomoć.

Bol najčešće tjera bolesnika da traži liječničku pomoć. Jakost bola ne odgovara stupnju opasnosti. Bezazlena zubobolja može biti uzrok nepodnošljivoga bola, dok rak na želucu u početku bolesti uopće ne boli i izaziva neznatne smetnje. Liječnik, poznavajući vrste i putove širenja bola, može postaviti dijagnozu bolesti već na osnovi toga jedinog znaka bolesti.

Bol je posebna, samostalna vrsta osjeta, kao što je zaseban npr. osjet topline, hladnoće i dodira. Za osjet bola postoje odgovarajuća osjetna tjelešca. To su vrlo osjetljivi završeci živaca smješteni u koži i unutrašnjosti tijela. Podražaji se prenose živčanim vlaknima u dio mozga koji se naziva (talamus), a vrlo je važno središte živčanoga sustava.

Tu se nalaze centri autonomnoga živčanoga sustava koji upravlja nehotičnim ali za život čovjeka bitnim funkcijama rada pojedinih organa, žlijezda itd. Pomoću toga sustava nastaje niz promjena na površini i u unutrašnjosti tijela, koje redovito prate svaki jači bol. Tako nastaje širenje zjenica, stiskanje krvnih žila i porast krvnoga tlaka, znojenje, povišenje šećera u krvi. U tom dijelu mozga određuje se vrsta bola i smeštanje bola (projekcija bola) u onaj dio tijela u kojem je nastao podražaj.

Sve što je u vezi s bolom kod životinja završava ovdje, u međumozgu. Jedino u čovjeka živčane niti odlaze u moždanu koru, gdje je sijelo duševnoga života. Tek u kori mozga bol dobiva osobine karakteristične za čovjeka. Tu se bolu ne daje osjetna nego osjećajna podloga patnje, strepnje, potištenosti, straha. Ta duševna, psihička, reakcija na bol svojstvena je samo čovjeku. Budući da čovjek sve osjete osjeća “na svoj način”, tako svaki čovjek na svoj način doživljava bol. Zbog toga se bol i naziva osobnim, subjektivnim osjećajem.

To su razlozi zbog kojih postoje velike razlike među ljudima na načinu kako doživljavaju bol i kako reagiraju na njega. Muškarci lakše podnose bol od žena, odrasli lakše od djece. Starci ga teže podnose od ljudi srednje dobi. Američki Indijanci lakše podnose bol od drugih rasa. Osjetljivost na bol mijenja se i kod iste osobe u razno vrijeme. Umor, strah, uzbuđenje pojačavaju osjet bola.

“Strah od injekcije” pojačava osjet bola prilikom uboda igle. Bojazan za zdravlje, koja često prati bolest, povećava osjetljivost na bol. Kao što čovjek različito reagira u različitim životnim prilikama, različito reagira i na bol. Pojedinci koji su strahovali od zubobolje, herojski su podnosili bol u mučilištima. Ali čovjek može osjećati bol u različitim dijelovima tijela a da za to ne postoje stvarni razlozi. To je umišljeni bol, ili bol na živčanoj bazi, neurotski ili psihoneurotski bol. Liječnik će koji put upotrijebiti izraze “konverzivni bol” ili “psihogeni bol”.

Za umišljeni bol ne postoji nikakva tjelesna podloga. Dijelovi tijela u kojima se osjeća bol nisu promijenjeni, oni su zdravi. “Signali za bol” ne putuju živcima u mozak jer ne postoji nikakav podražaj koji bi izazvao bol. U takvim osobama postoje samo psihičke promjene. Slika bola stvorena je u mozgu bez odgovarajućega podražaja za bol.

Takav bol čovjek doživljava kao stvaran, a popratne su reakcije slične, često i jače izražene nego prilikom stvarnoga osjeta bola. U takvim ljudima postoji osjećaj patnje, straha od opasne bolesti; koji put plačem olakšavaju tegobe; svoj bol opisuju teatralno, kao u kazalištu, i to ne samo svom liječniku nego i prijateljima, susjedima, često i potpuno nepoznatim ljudima. Mjesto gdje smještaju svoj bol ovisi o vlastitoj predodžbi koju imaju u svom tijelu. Najčešće su to glavobolje ili bol u predjelu srca.

Ali boljeti može svaki dio tijela, ruke, noge, zglobovi, križa, lice, unutarnji dijelovi, pa čak i organi koji su potpuno neosjetljivi na bol. Karakteristično je za umišljen bol da “putuje” tijelom s jednoga mjesta na drugo. Čas postoji glavobolja, da bi nastupili bolovi u zglobovima, kičmi, očima, srcu. Netko bol osjeća kao pritisak, stezanje, šrafanje, drugi će ga opisivati kao probadanje nožem, pikanje, rezanje ili zabijanje klina.

Bolesnici s umišljenim bolovima najčešći su posjetioci ambulanata. Vrlo ih se teško može uvjeriti da je s njihovim tijelom sve u redu. Nepovjerljivi su i idu od liječnika do liječnika. Odlaze i nadriliječnicirna, travarima i vračarama, tražeći pomoć za svoj “nepodnošljiv bol”. Koji put izdaju velike svote novca za “preglede i lijekove”, a to ih dovodi do materijalnoga osiromašenja.

Psihogeni bol može se javiti i u onih ljudi koji su psihički i duševno potpuno zdravi. Problemi na poslu, bračni sukobi i slično izazivaju kratkotrajne osjete bola najčešće u predjelu srca i glave. Rješenjem problema, bol prestaje sam od sebe. Ako su krizne situacije dugotrajne, ako postoji niz “nerješivih” problema, liječenje takvih bolesnika može trajati duže vrijeme.

Liječnik će najprije isključiti mogućnost da bol ne potječe od bolesti. Bolesnici se podvrgavaju brojnim pregledima i pretragama. Mogućnost da bol koji osjećaju može potjecati i od opasnije bolesti samo je jedan od razloga zbog čega je takve bolesnike vrlo teško uvjeriti da su tjelesno zdravi, a da je njihov bol samo umišljen.