Fitoterapija nekada i danas – Ljekovito bilje

Kao i svaka druga znanost, poznavanje djelovanja i uporabe ljekovitog bilja također se neprestano razvija. Istraživanja učinkovitosti bilja i klinička ispitivanja iz dana u dan šire naše obzore. Kada u svojoj knjizi * Katja Toplak Galle – Hrvatsko Ljekovito Bilje * navodi omjere i naputke za uporabu, čitatelj može biti uvjeren da su i autor i izdavač dali sve od sebe kako bi završna verzija bila posve u skladu s najnovijim spoznajama u svezi liječenja ljekovitim biljem.

Unatoč tome, molimo čitatelja da po vlastitoj procjeni ili uz pomoć liječnika odabere odgovarajuću ljekovitu biljku, način i trajanje liječenja te sam utvrdi odgovaraju li mu preporuke za doziranje. Kod svih ozbiljnih i dugotrajnih tegoba odlazak liječniku je nužan. Pogrešna primjena ili zloporaba mogu izazvati i trajne posljedice.

Ljekovito bilje i njegovi pripravci najstariji su oblik liječenja najrazličitijih bolesti, a još i danas dvije trećine čovječanstva ljekovito bilje koristi kao glavno sredstvo liječenja. I brojni suvremeni lijekovi neposredno ili u djelomično promijenjenom obliku potječu od biljaka. U svijetu se koristi približno 20.000 ljekovitih biljaka. Od toga je 1100 dobro istraženo, a od 250 vrsta dobivaju se osnovni sastojci za proizvodnju suvremenih lijekova s biljnim aktivnim tvarima.

Do 14. stoljeća svi su medicinski udžbenici bili pisani latinskim jezikom, pa su ih stoga mogli rabiti samo liječnici. Tada su se počele pojavljivati knjige na narodnim jezicima s brojnim savjetima za liječenje različitih bolesti i ozljeda, a koje su mogli koristiti i narodni liječnici i laici. Jakob Theodorus Tabernaemontanus (1520.-1590.) u predgovoru svoje knjige o bilju piše da je namijenjena liječnicima, ljekarnicima, vidarima, kovačima, vrtlarima, kuharima, gostioničarima, primaljama, glavama obitelji i drugim korisnicima ljekovitog bilja te da tom knjigom želi prije svega »uštedjeti mnogobrojne izdatke siromašnom stanovništvu koje zbog velikih troškova liječenja radije umire nego da pozove liječnika«.

Gospodarsku situaciju danas, u 21. stoljeću, ne možemo uspoređivati sa stanjem u srednjem vijeku. Unatoč tome, samoliječenje i danas ima važnu gospodarsku ulogu, koja se zbog velikih troškova zdravstvenog osiguranja doslovno tjera ljude na ovaj vid liječenja. Tu su naravno i drugi razlozi od kojih možemo izdvojiti manjak povjerenja u lijekove komercijalnih farmaceutskih ustanova.

Povijest medicine poznaje primjere u kojima su u određenim razdobljima dominantne znanstvene teorije isključivale i u potpunosti zatirale liječenje biljem, smatrajući ga zastarjelim i neprimjerenim. Od konca 19. stoljeća, uza sve rašireniju uporabu kemijskih i sintetskih lijekova, u suvremenoj zapadnoj medicini prevladava stajalište da je uporaba ljekovitog bilja, odnosno fitoterapija, u načelu nepotrebna. U posljednje je vrijeme počelo dolaziti do promjena, osobito s obzirom na to da su Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization – WHO) i veliki farmaceutski koncerni počeli posvećivati više pozornosti ljekovitom bilju te ulagati veća sredstva za istraživanja na tom području.

Mnogi bolesnici, osobito kronični, ali i liječnici, u posljednje vrijeme počinju odbijati suvremene visokospecijalizirane i tehnički složene medicinske metode ili su prema njima u najmanju ruku postali skeptični. Uporaba ljekovitog bilja u pučkoj medicini ima neprekinut razvoj, a suvremena medicina njihovu uporabu sve češće uvodi kao fitoterapiju, ponajprije pri liječenju kroničnih bolesti. Liječenje biljem postaje predmetom javnih rasprava i u medicinskim krugovima. U porastu su propisivanje biljnih lijekova, kao i uporaba za vlastito liječenje. Pojmom fitoterapija danas označavamo liječenje i sprječavanje bolesti te mijenjanje subjektivnog stanja s pomoću biljaka, biljnih dijelova i njihovih pripravaka. Takvi biljni pripravci zbog osobite kombinacije aktivnih i pratećih tvari imaju široko terapijsko djelovanje i, u usporedbi sa sintetskim lijekovima, obično manje neželjenih posljedica. Moramo naglasiti da načelno nisu bez popratnog djelovanja. Fitoterapija nije alternativa današnjoj prirodoslovno usmjerenoj medicini, nego njezin dio koji ispunjava prazninu i nudi dodatne mogućnosti pri liječenju i sprječavanju akutnih i kroničnih oboljenja.

U pojedinim europskim zemljama zakon o lijekovima točno određuje sastav, oznaku, oblik doziranja i uporabu pojedinih gotovih biljnih pripravaka te biljnih droga, i to na temelju najsuvremenijih znanstvenih spoznaja, a prema mjerilima kao što su kvaliteta, djelovanje i neškodljivost. Svi ti podaci potrebni su za standardnu registraciju biljnih lijekova. U Europskoj uniji znanstveno savjetodavno vijeće za liječenje biljem ESCOP (European Scientific Cooperative fir Phytotherapy) nastoji prikupiti i uskladiti podatke o važnosti pojedinih pripravaka.

Pojam droga (engl. mule drug) zahtijeva pobliže objašnjenje. U fitoterapiji se odnosi na osušene ili na kakav drugi način priređene biljke, odnosno dijelove biljaka, koji se koriste za spravljanje ljekovitih pripravaka poput iscrpina, tinktura, sokova, destilata i si.

Pri određivanju učinkovitosti pojedinih biljnih pripravaka moramo voditi računa o tome da su oni mješavina različitih sastojaka. Sastojci droga do sada su se dijelili na aktivne tvari (efektore) i prateće ili balastne tvari. Takva podjela postaje sve spornijom, jer je za okvir djelovanja i učinkovitost u velikoj većini primjera ključna cijela biljna iscrpina, a ne tek pojedini sastojci. Djelovanje pratećih tvari i aktivnih tvari međusobno je tijesno povezano. Za cijeli niz pratećih tvari uvodi se izraz kofaktor. Važni su kofaktori flavoni, saponini, sluzi, elementi u tragovima i elektroliti. Prateće su tvari počesto otapala za aktivne tvari, mogu biti i konzervansi, stabilizatori ili antioksidacijska sredstva. Presudno utječu na biološku raspoloživost (dostupnost), na farmakološku dinamiku i na toksičnost.

O izboru otapala ovisi hoćemo li pri preradi biljaka ili biljnih dijelova dobiti kvalitativno ili kvantitativno različite biljne pripravke. Vodena otapala obuhvaćaju i druge sastojke, npr. lipofilne (alkohol ili ulja); već i sam način spravljanja u određenoj mjeri utječe na djelovanje. Aktivna je tvar, dakle, biljni pripravak (kao zbroj svih sastojaka), a ne njegovi pojedinačni sastojci. U tome leži velika razlika između biljnih pripravaka i sintetskih monopreparata.

Tradicionalni su pripravci od ljekovitog bilja čajevi (infusum, decoctum) i alkoholne iscrpine (tinctura, extracta). Pri doziranju tih oblika do netočnosti često dolazi i zbog različitog ishodišnog materijala droga. Posebnu problematiku čine droge iz ljekovitog bilja koje postoje u različitim kemotipovima i sadrže neke toksične aktivne tvari (npr. iđirot i vratič). Pri spravljanju biljnih pripravaka te probleme nastojimo riješiti standardiziranjem droga koje za daljnju preradu moraju sadržavati točno određene količine pojedinih sastojaka.

Za pravilno doziranje pri uporabi nužna su farmakološka i klinička istraživanja. Dosad su opsežne kliničke studije provedene tek za neke droge (npr. glog, gospina trava, češnjak i paprena metvica). U velikog broja korisnika biljnih pripravaka prevladava mišljenje da biljni pripravci imaju široko terapijsko djelovanje i vrlo malo neželjenih popratnih pojava.

O međusobnom djelovanju različitih biljnih pripravaka i kombiniranju s drugim lijekovima zna se vrlo malo. Upravo je stoga uvijek nužno posavjetovao se s liječnikom. Osobito moramo upozoriti na nepoznato ljekovito bilje i droge, najčešće iz drugih zemalja, kod kojih zbog podmetanja lažne droge ili posve otrovnih dodataka lako dolazi do ozbiljnih neželjenih posljedica.

Uza suvremene istraživačke metode znanstvenici danas planski pregledavaju (engl. screening) domaće i strane ljekovite biljke s obzirom na nova djelovanja i terapijsku uporabljivost. Tako su se razvila i nova istraživačka područja, poput etnobotanike, etnofarmakologije i etriomedicine, koja tradicionalna znanja pokušavaju upotrijebiti za razvoj novih lijekova i metoda liječenja, ponajprije za oboljenja proširena u visokorazvijenim zemljama: malignih tumora, AIDS-a, oboljenja srca i žila, šećerne bolesti, osteoporoze i mentalnih oboljenja. Velika pozornost posvećuje se i traženju antibiotičkih, aktivnih tvari te aktivnih tvari za suzbijanje parazita, primjerice uzročnika malarije, gljivica i virusa.

Nov je način liječenja i povezivanje medicinske terapije sa znanošću o prehrani. Utjecaj i učinkovitost prehrambenih, odnosno hranjivih ljekovitih biljaka s estrogenim djelovanjem istražuje se kao moguć oblik pomoći pri sprječavanju osteoporoze u menopauzi. Flavonoidi se preporučaju kao lovci na slobodne radikale kod primarnog i sekundarnog sprječavanja kroničnih upalnih oboljenja, ovapnjenja žila i tumora. U svakodnevnoj prehrani postoji puno sekundarnih biljnih tvari, a o načinu spravljanja hrane ovisi koliko organizam njima može raspolagati. Kuhanje biljne hrane uništava fenolne kiseline s antioksidativnim i antimutagenim osobinama. Isto, dakako, vrijedi i za aktivne tvari s nepoželjnim djelovanjem. Na to jasno ukazuju upravo razlike među prehrambenim navikama pojedinih područja ili zemalja i s njima povezane razlike u raširenosti pojedinih bolesti.

Uporaba ljekovitog bilja i njihovih pripravaka ima vrlo različite ciljeve. U prvom ih redu koristimo za liječenje simptoma bolesti i oboljenja. Liječnicima služe za vanjsku i unutarnju primjenu u ginekologiji, urologiji, dermatologiji i pedijatriji, a koriste ih i sami bolesnici za osobno liječenje. Kod drugog cilja uporabe ljekovitog bilja glavnu ulogu igra bolesnik kao osoba, odnosno njegovo stanje (konstitucija), koje smatramo oličenjem svih mogućih reakcija pojedinca na njegovu okolinu. Ljekovito bilje pritom koristimo za poticanje i jačanje sposobnosti bolesnika da se s uzrocima bolesti ili bolestima i poremećajima zdravlja nosi učinkovitije nego bez takve terapije. Pritom je ključno pitanje zašto pri jednakoj izloženosti klicama i drugim utjecajima (noksam) jedan čovjek oboli, a drugi ostane zdrav. U tom slučaju biljke koristimo za sprječavanje oboljenja. Počesto se služimo i izrazom »preusmjeravanje«, kojim opisujemo promjene reakcija organizma na neugodne faktore i pospješivanje prilagodbe tijela okolini. Izvanredno je važno smanjenje sklonosti organizma da na vanjske, kao i na duševne i psihičke utjecaje reagira ubrzavanjem rada srca, povišenjem tlaka i napetosti mišića te poremećajima spavanja.

U tradicionalnoj se narodnoj medicini na osnovi promatrane i vjerojatne učinkovitosti razvilo sporno mišljenje da je ljekovito bilje »lijek za sve« pa je tako nazvano panacejom. Zato su indikacije za uporabu pojedinih biljaka u narodnoj medicini još i danas iznimno opsežne i nisu uvijek u skladu sa suvremenim spoznajama o primjeni. Pri izboru lijekova za liječenje simptoma u prošlosti se, osobito na temelju signaturnog nauka (Theophrastus Bombastus von Hohenheim, poznatiji kao Paracelsus, 1493.-541. Signatura Plantarum) razvilo mišljenje da je priroda biljke i pojedine druge stvari odabrala za liječenje određenih bolesti. List jetrenke koji se sastoji od tri režnja podsjeća na oblik jetre, pa se stoga koristio pri liječenju oboljenja toga organa. Listovi plućnjaka sa svojim pjegavim listovima tako podsjećaju na gradu plućnog tkiva, a o njegovoj uporabi još i danas svjedoče latinski i narodni naziv. Očajnica s cvjetovima nalik na oči, u prošlosti se između ostalog koristila i za liječenje očnih oboljenja, svakako s pravom, jer su suvremena istraživanja potvrdila njezino ljekovito djelovanje na oči. Signaturni znakovi nesumnjivo su bili važni za prenošenje medicinskih spoznaja novim generacijama, ali su nerijetko bili i pogrešni. Suvremena fitoterapija pokušava kritički ocijeniti preneseno znanje i uskladiti ga sa znanstvenim i kliničkim istraživanjima. Višegodišnja uporaba određenih biljaka u medicinske svrhe još nije dokaz da su one učinkovite u suvremenome smislu, a ne može dovoljno ocijeniti ni moguće neželjene učinke.

U fitoterapiji su se očuvali načini liječenja koje je suvremena medicina zanemarivala desetljećima, pa i duže. Kod kritično oboljelih osoba u posljednje je vrijeme sve češća prije svega želja za cjelovitom terapijom, za samoliječenjem i za aktiviranjem vlastita regulacijskog sustava, kao i želja za tim da bolest spriječe i da za to u određenoj mjeri i sami budu zaslužni. Upravo su to uzroci pojačanog zanimanja za uporabu ljekovitog bilja, kao i ostalih metoda prirodnog liječenja. Te želje kod liječnika nisu prošle neopaženo jer oni u sve većoj mjeri traže mogućnosti za što bolje prilagođavanje liječenja čovjeku kao pojedincu. Suvremeno liječenje ljekovitim biljem temelji se na spoznajama prirodoslovnih znanosti i tako je dio prirodoslovno usmjerene medicine. Homeopatija je pritom poseban, samostalan način liječenja koji se također služi biljkama. Slijede spoznaje do kojih je došao njemački liječnik C. F. Samuel Hahnemann (1755.-1843.). Te spoznaje utječu na oblike liječenja kao i na traženje pravilnog, primjerenog pripravka po načelu sličnosti (Shnilia shnilibus curantur). Sredstvo koje u zdrava čovjeka uzrokuje određene znakove bolesti, iste simptome u bolesnika liječi. Takav individualni način liječenja uzrok je i sve veće popularnosti homeopatije. Homeopatski pripravci od bilja zahtijevaju i poseban način pripremanja. Osnovni su pripravci pratinkture iz kojih se potenciranjem (razrjeđivanjem) dobivaju različiti stupnjevi razrijeđenosti.