Limun i limeta popularni su pratioci raznih jela i napitaka, a posebno na njih mislimo u zimskim mjesecima. Limun se nerijetko servira uz topao čaj i med te predstavlja originalno prirodno pakiranje vitamina C.
Znanstvenici ga zovu Citrus limon , a odlikuje se ovalnim oblikom i žutom bojom kore. Unutrašnjost limuna podijeljena je na kriške pa prosječan limun sadrži osam do deset kriški.
Iako je okus limuna izrazito kiseo i ima poznati «skupljajuci» ucinak, limun je i pravo osvježenje. Sok se koristi kao osvježavajući napitak, blag antiseptik i adstrigens. Dvije osnovne vrste limuna su “Eureka” i “Lisabon”. Vrsta «Eureka» ima tvrđu koru i kratak «vrat» na jednom kraju te nekolicinu koštica, dok vrsta «Lisabon» ima glatkiju koru, nema «vrat» i uglavnom ne sadrži koštice. Uz spomenute kisele limune, postoje i vrste koje su slađe, primjerice vrsta «Meyer». Plod limuna koristi se na najrazličitije načine. Od njega se dobiva limunska kiselina, a razni parfemi i lijekovi sadrže esencijalna ulja limuna. Limun se koristi i kao poboljšivač okusa kod mnogih jela i pića. Dobro su nam poznate limunade, te limunovi sokovi i sirupi. Naribana limunova kora se također tradicionalno koristi kao aroma u raznim slasticama. Limunov plod može se kandirati, kao i naranča…
Kratka povijest limuna
Smatra se da limun potječe iz Kine i Indije gdje se uzgaja već dva i pol tisućljeća. Prvi pisani zapis koji spominje taj plod je stari indijski spis na Sanskrtu koji datira prije 2800 godina. U Europu je prvi puta stigao s Arapima koji su ga donijeli u Španjolsku u 11. stoljeću, a u isto to vrijeme stigao je i u Sjevernu Afriku. Križari, koji su zatekli ovo drvo na području Palestine, upoznali su stanovnike ostalih zemalja Europe s plodom limuna. Limun je u Ameriku donio Columbo, na svom drugom putovanju u Novi Svijet, 1493. godine. Na Floridi se limun uzgaja od 16. stoljeća. Tijekom «Zlatne groznice», u 19. stoljeću, limun je bio vrlo cijenjeno voće jer je štitio od pojave skorbuta. Cijena mu je tada bila toliko visoka, da su ljudi bili spremni platiti i do 1 $ za jedan limun. Vodeći uzgajivači limuna danas su SAD i Italija. U Europi ga u komercijalne svrhe uzgajaju Španjolska, Portugal, Italija, Grčka, Turska i Francuska.
Karakteristike
Voćka limuna je jako osjetljiva na hladnoću, tako da se može uzgajati samo u toplim krajevima. Limunova voćka može godišnje uroditi i sa 3000 plodova. Energetska vrijednost 100g limuna iznosi 26 kcal. Sok jednog limuna zadovoljava polovicu dnevne potrebe za vitaminom C, no treba ga popiti svježe iscijeđenog jer na zraku brzo oksidira. Plod sadrži 30% soka u kojem ima 6-8 % limunske kiseline i vitamina C (50-80 mg/100g). Uz vitamin C, limun sadrži skromne količine vitamina B6, kalija i folata
Učinak limuna na zdravlje
Fitokemikalije s antioksidativnom, antikarcinogenom i antibiotičkom aktivnošću Limun i limeta sadrže jedinstven udio flavonoida koji posjeduju antioksidativnu i antikancerogenu aktivnost. Posebno je interesantna skupina flavonoida – glikozidi flavonola – koja uključuje brojne derivate kampeferola. Flavonoidi iz ove skupine sprečavaju diobu stanica raka i posebno su interesantni zbog svoje antibiotičke aktivnosti.
Tijekom epidemije kolere u nekolicini sela u Zapadnoj Africi, sok od limete dodavan je jelu, što se pokazalo učinkovitim u sprečavanju širenja epidemije. (Kolera je bolest koju uzrokuje bakterija Vibrio cholerae). Cijeli niz fascinantnih istraživačkih studija pokazao je značajan utjecaj soka od limuna i limete na stanični ciklus. Naime, sok od limuna utječe na diobu (mitozu), odnosno smrt (apoptozu) stanice, te na aktivnost specijalnih stanica imunosnog sustava – monocita.
Uz impresivan sadržaj fitokemikalija, limun je odličan izvor vitamina C – jednog od najvažnijih antioksidansa u prirodi. Vitamin C je jedan od osnovnih antioksidansa porijeklom iz hrane i osnovni tjelesni antioksidans topljiv u vodi. Ovaj vitamin putuje tijelom i neutralizira slobodne radikale. Jedna od najvažnijih funkcija ovoga vitamina je zaštita LDL kolesterola od oksidativne štete. Vitamin C je potreban za formiranje kolagena, proteina koji gradi mnoge dijelove tijela poput kosti, mišica i krvnih žila. Igra važnu ulogu u cijeljenju rana. Ovaj vitamin potiče formiranje žuči, pomaže u obrani od virusa i detoksikaciji organizma. Pospješuje apsorpciju željeza iz biljnih izvora.
Vitamin C vitalan je za snažan imunosni sustav. Interes za upotrebu vitamina C kao terapije za običnu prehladu datira još od četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, no teorija nije zaživjela sve dok nobelovac Linus Pauling nije napisao knjigu «Vitamin C i obična prehlada». On je bio uvjeren kako megadoze vitamina C preveniraju i liječe običnu prehladu. Prodaja vitamina postala je masovna, unatoč skepticizmu u medicinskim i nutricionističkim krugovima. Blagotvorni učinci vitamina C dokazani su u segmentu skraćenja trajanja prehlade i ublažavanja simptoma. U vrijeme gripe i prehlade važno je dnevno se opskrbljivati s potrebnom količinom, pa cak pokušati i s potencijalno terapijskom dozom. Preporučena dnevna doza vitamina C je 75 mg, a pušači trebaju uzimati dodatnih 30 mg dnevno. U svrhu prevencije bolesti srca i zaštite od infekcija, optimalna doza je 200 – 500 mg dnevno.
