Mucanje lat. (Battarismus) označava uglavnom poremećaj govora koji se manifestira ponavljanjem riječi, ili kad osoba ne može početi govoriti riječ, govori iskrivljenim slogovima ili produljivanjem govornih zvukova.
Mucanje može također biti temporarna pojava u stresnim situacijama pored ubrzanog pulsa, crvenila uz povećanu napetost mišića usana, jezika ili lica.
Pretpostavlja se da postoji nekoliko uzroka. Uzroci između ostalog mogu biti poteškoče pokreta i koordinacija, dišnog mišića, lica ili distrakcija, neurotski poremećaji ili oštećenje govornog centra u mozgu. Mucanje može otežati život osoba u društvu.
Mucanje uzrok
Nije potpuno jasno zašto se mucanje uopće pojavljuje, ali ono što je sigurno jest da su uzroci mnogobrojni. To je spoj neuroloških, psiholoških, socijalnih i lingvističkih uticaja koji pridonose nastanku i razvoju mucanja. Statistički podaci izvještavaju da 1% svih odraslih osoba i 2-3 % djece muca. Najzastupljeniji oblik tog teškog poremećaja govora je takozvano “razvojno mucanje”, odnosno mucanje koje se pojavljuje u ranom djetinjstvu.
Roditelji ponekad smatraju da se mucanje kod djeteta pojavilo iznenada, zato što se dijete preplašilo psa, ili se razvilo postepeno “samo od sebe” bez nekog određenog uzroka. U stvarnosti, mucanje se nikada ne pojavljuje “samo od sebe” ili zbog šoka, iako se tako može učiniti na prvi pogled. Postoje dvije skupine uzročnika mucanja: predispozicijski (“tlo”) i proizvodni (“okidači”).
Dječaci tri puta češće mucaju nego djevojčice
Predispozicijski uzroci mucanja određuju sklonost djeteta prema mucanju. Brojna istraživanja obitelji osoba koje mucaju, pokazala su da otprilike trećina pacijenata ima rođake koji mucaju. Također, ljevoruka djeca pokazala su veću sklonost mucanju. Dječaci tri puta češće mucaju nego djevojčice.
Mucanje također može biti potaknuto dok se dijete još nije ni rodilo. Ljekari vjeruju ako je majka preživjela određenu količinu stresa u trudnoći, dijete je već tada preživjelo traume zajedno s njom. Nakon toga, dovoljno je da se u djetetovom životu desi određena situacija u kojoj će se preplašiti i taj događaj se zove „okidač“ od kojeg ljudi i počnu mucati ali se ne smatra pravim uzrokom mucanja.
Djeca s preosjetljivim živčanim sustavom također mogu imati problema s mucanjem. Takva djeca imaju problema sa spavanjem, strahovima, loše prihvaćaju promjene i slično. Oni trebaju stabilan, miran i staložen odgoj te uhodanu dnevnu rutinu. Kod mucanja koje je popraćeno drugim fiziološkim ili psihološkim promjenama tokom dužeg vremena, potrebno je potražiti stručnu pomoć logopeda i/ili psihologa.
Mucanje u pubertetu
U vrijeme puberteta glas se mijenja, naročito u dječaka. To je mutiranje. Događa se pod utjecajem žlijezda s unutrašnjim lučenjem (tzv. endokrinih žlijezda), koje svoje proizvode šalju direktno u krv. O njima ovisi tjelesni i duševni razvoj. Mucanje je česta govorna mana. Čovjek ne može “čisto govoriti” zbog grčeva mišića koji izvode artikulaciju, tj. stvaranje glasa.
Zbog nekog osjećaja, npr. straha, dolazi do poremećaja disanja i neželjenog stezanja glasnih mišića. Postoje različiti oblici mucanja koje liječnici nazivaju posebnim imenima, npr disartrija, dislalija. Obično se ne mogu izgovoriti neka slova ili slogovi, u govoru se zastaje, a prethodni ili slijedeći slogovi se ponavljaju.
Nema djeteta ni odrasloga koji u životu nikada nije zamucao. Ali o mucanju govorimo kao o navici ili bolesti tek onda kada su smetnje tako izražene da ozbiljno ometaju rad i život. Mucanje je tri puta češće u muškaraca negu u žena, obično nastaje u dobi 3-5 godina, znatno rjeđe u pubertetu, gotovo nikad u odrasloj dobi.
Školska djeca ponavljaju ili ispuštaju slogove prilikom čitanja (disleksija). Takva djeca rade slične greške i prilikom pisanja (disgrafija). Jednostavno će ispustiti manju riječ, neko slovo, slog. Roditeljima i nastavnicima poznato je koliko je truda potrebno da djeca to nadvladaju. Nije riječ ni o brzopletosti, ni o nemarnosti, nego o posebnoj živčanoj smetnji. Često je potrebna specijalistička pomoć.
Mucanje liječenje
Mucanje se može spriječiti i liječiti. Prvo je pravilo provođenje higijene govora, tj. nastojanje da djeca od početka dobro nauče riječi i da ne govore prebrzo. Valja biti strpljiv i djecu saslušati. Kad opaze da ih odrasli zapostavljaju, iz protesta će griješiti u govoru i činiti namjerne ispade.
Kod male djece mucanje brzo prolazi ako ih se na to ne podsjeća. Roditelji u prvo vrijeme opominju, poslije prijete, kažnjavaju, ili podmićuju nagradama. Pod tim uticaima u djetetu se javlja stid, strah i otpor, pa se smetnje sve jače fiksiraju. Tada valja potražiti liječnika i stručnjake za govor. Danas postoji posebna grana medicine, fonijatrija, koja se bavi problemima govora, a postoje i stručnjaci, logopedi, koji primjenjuju posebne metode liječenja.
Mucanje i smetnje govora mogu se izliječiti vježbanjem
Jedan je od najstarijih načina suzbijanja mucanja uporno vježbanje. Mucavi provode vježbe ne samo govornih organa nego i čitavoga tijela. Jedan dio vježbi može provoditi i sam bolesnik, a neke se po posebnim metodama provode u specijaliziranim poliklinikama i zavodima.
Samo vježbanje često nije dovoljno. Budući da postoji i duševni uzrok, liječenje psihoterapijom je prijeko potrebno. Rijetko se kada ukorijenjena navika mucanja može otkloniti u kratkom vremenu, stoga je potrebna dugotrajna suradnja terapeuta, roditelja i bolesnika.
Oduzetost govora
Oduzetost govora nije nijemost. Sva tri tjelesna mjesta, odgovorna za stvaranje glasa, ostala su neoštećena. Zbog duševnih pormećaja bolesnik odjednom prestaje govoriti. To zovemo mutizam. Događa se poslije vrlo jakoga uzbuđenja, prestravljenosti, panike. Kad čovjek opazi da ne može govoriti, uhvati ga još veći strah, koji prelazi i na osobe oko njega. Tada dolazi do histerične pojave.
Poremećaj može biti više ili manje ozbiljan. Poznato je da su neki ljudi šutjeli godinama, pa i doživotno. Događalo se da slučajno ili namjerno izazivanje sličnoga uzbuđenja može probiti duševne otpore, pa u ponovljenom doživljaju čovjek odjednom počne vikati i govoriti. Slično se može postići i psihoterapijskim postupcima, npr. hipnozom. Ako osoba naglo zanijemi, potrebno je otkriti uzroke oštećenja, prema njima određuje se terapija.
 označava uglavnom nenamjeran poremećaj govora koji se manifestira ponavljanjem riječi, ili kad osoba ne može početi govoriti){kind=link}