Postoje ljudi koje osjećaj straha obuzima na samu pomisao da će biti sami i koji ih navodi da stalno traže kontakt s drugim ljudima, što naravno može predstavljati realan problem u njihovom funkcioniranju.
Neki ljudi rade puno kako bi izbjegli da budu sami. Ljudi se boje da budu sami i to gotovo fobično izbjegavaju. Kada su sami kompulzivno traže bilo čije društvo.
Kada se javlja strah od samoće?
Strah od samoće može biti vezan za gubitak drage osobe. U tom slučaju osobi je potrebno vrijeme da se adaptira na novonastalu situaciju. Kada nekog izgubimo stalno recikliramo osjećaj tuge i boli na način da razmišljamo o toj osobi, vidimo njegovu ili njezinu sliku pred svojim očima, čujemo njegov glas. Tada nam se čini da bol nikada neće proći. Društvo drugih nam pomaže razmišljati o nečem drugom i intenzitet boli nije toliko jak. Dok ponovo ne ostanemo sami.
Strah od samoće može da se javi u mnoštvu drugih situacija. Razlozi su često iracionalni. Na primer: osoba koja veruje da boluje od neke bolesti (umišljeni bolesnici) može osetiti vrlo intenzivan strah od samoće, jer neće biti nikoga ko bi joj pomogao i pozvao lekara ako se nešto loše dogodi; mala deca koja se boje čudovišta ako ostanu sama (što predstavlja normalnu razvojnu fazu) osoba koja kada je sama nema nikakvu inicijativu i veruje da je nesposobna za samostalan život, jer je paralizovana anksioznošću; osoba koja veruje da nije zaslužila da bude s drugima, da nije dovoljno dobra ili zanimljiva pa se zato povlači, ali se istovremeno boji samoće; osoba koja duboko veruje da će u životu ostati sama, pa pristaje na partnerski odnos koji joj ne odgovara što može biti povezano s uverenjem “ja ne vredim ako nisam u vezi”…
Strah od samoće može javiti u mnoštvu drugih situacija. Razlozi su često iracionalni. Na primjer:
1. osoba koja vjeruje da boluje od neke bolesti (umišljeni bolesnici) može osjetiti vrlo intenzivan strah od samoće, jer neće biti nikoga tko bi joj pomogao i pozvao liječnika ako se nešto loše dogodi;
2. mala djeca koja se boje čudovišta ako ostanu sama (što predstavlja normalnu razvojnu fazu)
3. osoba koja kada je sama nema nikakvu inicijativu i vjeruje da je nesposobna za samostalan život, jer je paralizirana anksioznošću;
4. osoba koja vjeruje da nije zaslužila da bude s drugima, da nije dovoljno dobra ili zanimljiva pa se zato povlači, ali se istodobno boji samoće;
5. osoba koja duboko vjeruje da će u životu ostati sama, pa pristaje na partnerski odnos koji joj ne odgovara što može biti povezano s uvjerenjem “ja ne vrijedim ako nisam u vezi”
S obzirom na sve navedene primjere kojih može biti mnoštvo, jer su uzroci straha od samoće vrlo individualni i terapijski proces je individualan. Terapeut u radu s klijentom prvo radi na otkrivanju uvjerenja koja se nalaze iza straha. Ta se uvjerenja povezuju s osobnom poviješću klijenta u smislu roditeljskih poruka, traumatičnih iskustava itd..
Strah od samoće najčešće je simptom, au terapeutskom radu tražimo njegov osnovni uzrok i radimo na tome da ga razriješimo. Paralelno, osoba može osveštavati načine kako da se brine za sebe, kako biti sa sobom, kako da uživa u tim trenucima, kako bi naučila da to vrijeme može biti itekako ugodno i opuštajuće. Kada osoba riješi uzrok to se odražava na situaciju i sada i ovdje i fobična reakcija izostaje.
Kako možemo pomoći sebi?
U situacijama kada je sa strahom povezana i neka vrsta poremećaja raspoloženja (npr. depresivni poremećaj) uz psihoterapiju može se prepisati i terapija medikamentima.
U situacijama kada osjeti strah od samoće osoba može, kako bi sebi olakšala situaciju:
da nazove blisku osobu i podijeli s njom svoj strah
da se bavi hobijem
da izgovori pozitivne afirmacije poput: “imam sve kapacitete za uspjeh”, “ja mogu olakšam situaciju” …
pogleda dobar film
pročita knjigu
ode u šetnju …
Važno je napomenuti da je sve navedeno ublažavanje simptoma, pa je stoga psihoterapija trajnije i uspješnije rješenje. U situacijama kada strah osjećamo zbog gubitka voljene osobe potrebno je da prođete proces tugovanja kako bi se adaptirali na život bez te osobe. U tom slučaju potiskivanje tuge nikako nije preporučljivo.
teško je izgubiti bilo koga do kog ti je stalo, pogotovo u mlađim godinama. Bilo bi dobro kada bi prihvatili istinu i shvatili da ne možemo apsolutno ništa promjeniti, niti bilo koga vratiti sa onog svijeta a sebe ubjedili da to treba prihvatiti realno mnogo bi sebi pomogli i poštedjeli košmara itd. Bilo bi dosta manje infrakta, psihičkih problema itd. Ali na žalost to shvatimo tek onda kad osjetimo ogromne posledice takvih dešavanja, kad bude kasno…